Regenerativna poljoprivreda
Kada govorimo o regeneraciji zemljišta, navikli smo da slušamo termine poput “poštovanje prirode”, “povratak starim praksama” i “održivost”. Sve to zvuči plemenito, ali za poljoprivrednike, agronome i zakonodavce koji se suočavaju sa vrlo konkretnim problemima – poput degradacije zemljišta, klimatskog pritiska i gubitka prinosa – apstraktni ideali nisu dovoljni. Potrebno je pokazati da određena praksa ne samo da ne šteti, nego i aktivno vraća zemlji ono što joj je oduzeto, i to na način koji je mjerljiv, uporediv i, u idealnom slučaju, tržišno vrednovan.
Upravo tu se događa spoj regenerativne poljoprivrede i tehnologije – ne kao modni dodatak, već kao logičan nastavak potrebe da dokažemo vrijednost rada koji nije odmah vidljiv. Ili kako je to jasno formulisala Anastasia Volkova, izvršna direktorica startupa Regrow, u intervjuu za Reuters (avgust 2024):
Ne možemo više govoriti o regeneraciji bez sposobnosti da je pratimo, kvantifikujemo i povežemo sa realnim ekonomskim tokovima.
Od zelenih obećanja do konkretnih podataka
U prethodnim decenijama, pokušaji “zelenih reformi” u poljoprivredi često su ostajali na nivou regulativa i deklaracija. Poljoprivrednici su se, s pravom, pitali: ko će mi platiti ako pređem na pokrovne usjeve i izgubim prinos? Kako da dokažem da moj način proizvodnje zaista poboljšava tlo, vodu, bioraznolikost?
Upravo je odgovor na to pitanje postao fokus evropskih inicijativa kao što je AgriCaptureCO2, koja razvija metodologiju za kvantifikaciju i verifikaciju ugljenika u tlu, koristeći satelitske snimke, daljinske senzore i lokalne agronomske podatke. Kako piše u njihovoj studiji dostupnoj putem TIB AV portala, cilj je omogućiti “malim i srednjim farmama pristup tržištima ugljenika kroz jednostavne, digitalno potkrijepljene sisteme izvještavanja i verifikacije (MRV).”
U praksi, to znači da farmer u Rumuniji, Hrvatskoj ili Austriji može, uz podršku senzora i aplikacije, dokumentovati koliko je njegova regenerativna praksa – npr. smanjenje oranja ili integracija drveća – zaista povećala skladištenje ugljenika. Taj podatak se zatim koristi da bi se dobio certifikat, koji se može unovčiti putem platformi poput Agreena iz Danske.
Agreena: Povezivanje regeneracije i tržišta
Agreena je možda najbolji evropski primjer kako se regenerativne farme mogu “početi isplaćivati”. Njihova tehnologija koristi satelitsko praćenje i agronomske modele kako bi procijenila promjene u ugljiku u tlu. Ako farma usvoji metode koje rezultiraju povećanjem tog ugljika – bilo kroz pokrovne kulture, agrošumarstvo ili smanjenu obradu – Agreena pomaže da se to dokumentuje i prodaje kao ugljenični kredit.
U članku koji je objavio The Guardian u maju 2025, novinar Damian Carrington navodi primjer jednog danskog farmera koji je, koristeći ovu platformu, zaradio dodatnih 30 eura po hektaru – ne od prinosa, već od regeneracije.
Prije sam radio stvari jer sam vjerovao u njih, sada ih radim jer sistem prepoznaje njihovu vrijednost“, kaže farmer.
Ipak, Carrington upozorava da je ovo tržište još uvijek mlado i da postoji ozbiljan rizik od manipulacija. Zato je ključno da tehnologije za mjerenje (senzori, sateliti, platforme) ostanu nezavisne i transparentne, a ne alat za marketinški greenwashing.
Agrošumarstvo: regeneracija koja se vidi iz svemira
Ako postoji praksa regenerativne poljoprivrede koja vizualno i ekonomski najviše odudara od industrijske monokulture, to je agrošumarstvo. Dodavanje drveća u sistem žitarica ili stočarstva donosi višestruke koristi: stabilizaciju zemljišta, hlađenje mikroklime, dodatne prihode kroz voće ili drvo, pa čak i smanjenje erozije.
U izvještaju Ecologic Instituta iz Berlina (2024), navodi se da agrošumarski sistemi u južnoj Evropi mogu povećati sposobnost zemljišta za skladištenje ugljika za 20–50% u odnosu na konvencionalne monokulture. Ono što je još važnije, ovakvi sistemi se mogu pratiti satelitski, koristeći NDVI indeks vegetacije, što omogućava real-time nadzor zdravlja vegetacije i biološke aktivnosti zemljišta.
Zato evropske politike, kroz CAP (Zajedničku poljoprivrednu politiku), sve više uključuju agrošumarstvo kao preporučenu praksu, dok se u digitalnom domenu razvijaju alati koji omogućavaju farmama da „pokažu“ rezultate, a ne da ih samo deklarativno tvrde.
Između nauke i sela: Ko tu koga uči?
Možda najzanimljiviji obrt u ovoj priči je da tehnologija nije došla „odozgo“, već se sve više razvija u saradnji s farmerima. U metodologiji poznatoj kao “mother–baby trials”, farme same testiraju koje kombinacije tehnika (npr. pokrovni usjevi + mikrobiološki preparati) daju najbolje rezultate, uz digitalno praćenje promjena.
Ovaj pristup postaje srž modela kao što je OpenTEAM, koji ne samo da razvija digitalne alate za regeneraciju zemljišta, već to radi u dijalogu s proizvođačima, agronomima i naučnicima. Kako piše dr. Dorn Cox, osnivač OpenTEAM-a, u eseju za Future of Food Journal (2023):
Digitalni alati nisu tu da zamijene znanje farmera, već da ga učine vidljivim, uporedivim i primjenjivim u širem kontekstu.
Zaključak: Povratak zemlji, vođen podacima
U svijetu sve jače digitalizacije, regenerativna farma ne mora birati između tehnologije i prirode. Ona može – i mora – koristiti jedno da bi zaštitila drugo. Ali da bi to bilo moguće, podaci moraju služiti seljaku, a ne obrnuto.
Pravi izazov za Balkanske proizvođače neće biti samo da usvoje ove tehnologije, već da stvore infrastrukturu i zajednice koje ih koriste etično i dugoročno. To znači više zadružnih projekata, više pilot-farmi, više edukacije, ali i više povjerenja da ono što se danas čini „neisplativo“, sutra može biti valuta preživljavanja.
Ako je regeneracija nada, onda su podaci njen dokaz. I u tome leži budućnost sela.
