EU Protein Gap – šta to znači za budućnost prehrambenih sistema?
Svake godine, evropska stočarska proizvodnja troši oko 71 milion tona sirovih proteina za ishranu životinja. To uključuje sve – od tradicionalnih žitarica i leguminoza do sojinog brašna i industrijskih dodataka. Na papiru, Evropska unija ostvaruje oko 75% samodovoljnosti kada se radi o ukupnim proteinima. Međutim, kad se pogledaju visokoproteinske komponente (>30% proteina), slika postaje znatno manje ohrabrujuća:
- 66% visokoproteinskih kultura u EU dolazi iz uvoza
- 96% potreba za sojom zadovoljava se izvan evropskih granica – najčešće iz Latinske Amerike
- 24% ukupnih potreba za sirovim proteinima dolazi iz trećih zemalja
Ova strukturalna zavisnost otvara niz pitanja: koliko su naši prehrambeni sistemi otporni? Da li je održivo oslanjati se na globalne lance snabdijevanja u svijetu ekoloških, političkih i ekonomskih nestabilnosti?
Šta stoji iza ovog jaza?
Prema izvještajima Joint Research Centre (JRC) Evropske komisije, postoji nekoliko ključnih faktora koji usporavaju tranziciju ka održivoj i domaćoj proizvodnji proteina:
- Niska konkurentnost visokoproteinskih kultura
Soja, lupina i slične leguminoze u Evropi često ne postižu prinose kao u Brazilu ili Argentini. Uz to, evropski proizvođači se suočavaju s višim standardima zaštite okoliša i radne snage, što povećava proizvodne troškove. - Pitanja sigurnosti hrane i stočne ishrane
Novi izvori proteina (npr. alge, insekti, fermentacijski proteini) moraju zadovoljiti stroge EU standarde, koji uključuju procjene rizika, alergenosti i ekotoksičnosti. To usporava njihovo uvođenje na tržište. - Nedostatak ulaganja u infrastrukturu i znanje
Mnogi farmeri i proizvođači hrane još uvijek nemaju pristup tehnologiji i znanju potrebnom za uzgoj ili preradu alternativnih izvora proteina. - Navike u prehrambenom i stočnom sektoru
Zavisnost od soje kao „zlatnog standarda” u stočnoj ishrani teško se ruši. Navike, dostupnost i iskustvo otežavaju zamjenu postojećih inputa.
Da li je rješenje u diversifikaciji?
Upravo tu dolazi koncept diverzifikacije izvora proteina, koji sve češće promovišu evropski istraživački programi, među njima i EIT Food kroz svoj Protein Diversification Think Tank. Cilj nije nužno zamijeniti tradicionalne proteine, već:
- Dodati nove izvore koji su lokalno dostupni, ekološki prihvatljiviji i ekonomski održiviji
- Smanjiti pritisak na sojine lance snabdijevanja, koji su često povezani s deforestacijom i klimatskim rizicima
- Povezati poljoprivrednu praksu sa zdravstvenim politikama – jer su proteini ključni i za ishranu ljudi, ne samo stoke
U tom kontekstu, pulsne biljke (grah, leblebija, bob), fermentisani mikroorganizmi, gljive (npr. micelijum) i alge(npr. spirulina) sve više ulaze u evropske istraživačke i investicione tokove. Projekti koji kombinuju agronomiju, tehnologiju fermentacije i lokalnu preradu postaju nova norma u borbi protiv proteinske zavisnosti.
A šta je sa stočarstvom?
Važno je napomenuti da ova tranzicija ne znači kraj stočarske proizvodnje. Naprotiv – cilj je učiniti je otpornijom i održivijom:
- Upotrebom lokalno proizvedene hrane
- Korištenjem otpadnih struja iz prehrambene industrije za proizvodnju stočne hrane (npr. fermentacija otpadnih voda u protein)
- Razvojem preciznih rješenja za ishranu baziranih na analitici i senzorima
Proteinski suverenitet kao nova evropska paradigma
Proteinska kriza nije samo tehnički izazov – ona je političko, ekonomsko i etičko pitanje. Kako hranimo našu stoku – i sebe – postaje odraz širih vrijednosti: da li želimo ekonomski stabilne farme, klimatski otpornu poljoprivredu i zdravu populaciju?
Na to pitanje se sve više odgovora kroz projekte, kao što su:
- Horizon Europe inicijative za nove proteine
- EIT Food podrška startapima u ovoj oblasti
- EU strategije o Farm to Fork i Green Deal, koje eksplicitno podstiču lokalnu proteinsku proizvodnju
Pišite nam: Da li vaša zajednica koristi alternativne izvore proteina – bilo za ljude ili stoku? Kako gledate na budućnost ishrane u vašem kraju?
