Hrana kao identitet
U vremenima sveprisutnih ekrana, ubrzanih obroka i globalno ujednačenih ukusa, stol za kojim se sjedi — polako, zajedno i s razlogom — postaje sve rjeđa pojava. Ipak, tamo gdje se još uvijek zadrže običaji da se ručak ne preskače, da se pita reže na jednak broj dijelova i da se pred gostom nikad ne zatvara frižider — tamo još uvijek postoji hrana kao identitet. Nije riječ samo o ukusu, već o značenju koje ona ima: o tome ko smo, odakle dolazimo i kako se povezujemo jedni s drugima.
Više od kalorija – hrana kao jezik svakodnevice
U ruralnim zajednicama, naročito na Balkanu, hrana nikada nije bila samo sredstvo da se preživi. Svaki obrok imao je svoj kontekst: slavska trpeza, doručak za kosce, pita za prvu nevestu, ili kafa koja se pije sporo dok sunce polako zalazi iza brda.
Ovi rituali, iako različiti po regijama, imaju zajedničku crtu — hrana je oblik komunikacije. Kroz nju se izražava poštovanje, zahvalnost, pripadnost i briga. Dati nekome tanjir supe znači više od riječi. U tom tanjiru je i trud, i vrijeme, i naslijeđe.
Kako piše antropološkinja Sidney Mintz u djelu Tasting Food, Tasting Freedom, „hrana nije samo ono što se stavlja u usta, već i ono što oblikuje naše odnose sa svijetom“. U tom svjetlu, kuhinja nije samo prostor za pripremu obroka — već i arena kulturne proizvodnje.
Hrana kao kulturni marker
Pita ispod sača, cicvara, proja, domaći hljeb — nisu samo jela, već oznake pripadnosti, elementi koji se prenose s koljena na koljeno i čuvaju se čak i kada sve drugo nestane. Ljudi koji emigriraju često zaborave jezik ili lokalni dijalekt, ali ne zaborave kako se pravi ajvar ili kako se sipa ulje u pasulj.
Upravo to je jedan od razloga zašto hrana često opstaje i u dijaspori kao simbol porekla: na praznike se pravi ono što su pravile bake, jer tako dom ostaje prisutan, čak i hiljadama kilometara daleko.
U evropskim politikama kulturne baštine, hrana sve više postaje priznati dio nematerijalnog naslijeđa. UNESCO je već uvrstio više prehrambenih praksi (mediteranska ishrana, francuska gastronomija, belgijska kultura piva) na listu kulturne baštine čovječanstva. I dok te oznake zvuče veliko, u srži se radi o onome što i mi radimo — pripremamo, jedemo i dijelimo hranu kao dio naše svakodnevice.
Stol kao mjesto susreta
U mnogim selima širom Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore, zajednički obroci još uvijek su važni momenti dana. Ručak nije samo fizička potreba, već i trenutak kada porodica sjeda zajedno, gdje se razmjenjuju priče, planira dan, ili jednostavno ćuti zajedno.
To zajedništvo ima i dublju funkciju — u vremenu kada sve postaje individualizovano, hrana je jedno od rijetkih mjesta gdje se još uvijek praktikuje kolektivnost.
U kontekstu migracija, depopulacije i ekonomskih pritisaka, zajednički stol postaje i otpor, način da se očuva osjećaj zajedništva i smisla. Bilo da se radi o radničkom doručku, slavi ili roštilju u dvorištu — ti trenuci su više od obroka. Oni su sidro.
Mladi i stol – raskid ili povratak?
Istina je da mladi danas sve rjeđe sjede za stolom, da obroci često postaju usputni ili pojedeni pred ekranom. Ali upravo kroz edukaciju, festivalske kuhinje, ruralni turizam i društvene mreže, hrana ponovo dobija ulogu okupljanja i izražavanja identiteta.
Na Instagramu se dijele fotografije pite, fermentisanih napitaka i porodičnih recepata, a u urbanim centrima otvaraju se restorani s “autentičnim jelima iz djetinjstva”. Hrana tako postaje most — između sela i grada, mladih i starih, modernog i tradicionalnog.
Zadruga kao oblik organizovanja u ruralnim zajednicama može i u ovom segmentu imati novu ulogu: edukativnu i kulturnu, kroz radionice kuhanja, prikupljanje recepata, organizaciju zajedničkih ručkova i digitalno bilježenje lokalne gastronomske baštine.
Zaključak: hrana nije samo šta jedemo, već kako to činimo
Hrana kao identitet ne nosi se samo na jeziku — već i u načinu kako postavljamo sto, kako nudimo, kako čekamo da svi dođu. I u toj tišini, prije nego što se prvi zalogaj uzme, krije se snaga zajedništva.
U vremenu fragmentisanih odnosa i izgubljenih rituala, hrana može biti jedan od puteva povratka. Ne nostalgiji, već smislu. Jer kad se okupimo za stolom, nismo samo siti — već i povezani.
