Zašto novac ne stiže do onih kojima je najpotrebniji
EU fondovi u poljoprivredi BiH, svaki EU projekt ima specifični cilj — takozvani specific objective — koji nije puka formalnost. To je ugovorni okvir koji definiše šta se novcem treba postići, kako se mjeri napredak i po čemu se projekt ocjenjuje. Kada se govori o EU fondovima u poljoprivredi, razlika između “pomogli smo farmerima” i “povećali smo produktivnost na 120 gazdinstva za 25% u roku od dvije godine” nije stilska — ona je suštinska. Prva rečenica je narativ, druga je obaveza s KPI-jevima koji se prate, izvještavaju i na kraju ocjenjuju.
Ovaj princip mjerljivosti EU uvodi iz jednog prostog razloga: javni novac mora imati dokaziv učinak. Za svakim eurom stoji poreski obveznik neke od zemalja članica, i od donatora do korisnika postoji lanac odgovornosti koji se ne može presjeći narativom o dobrim namjerama.
Da li farmer mora znati šta je logička matrica?
Kratki odgovor: ne. Ali duži odgovor je važniji.
Logička matrica projekta, teorija promjene, indikatori utjecaja, ciljne vrijednosti rezultata — sve su to koncepti koji žive u projektnoj dokumentaciji i moraju se popuniti precizno. Farmer koji uzgaja maline u Krajini ne treba biti ekspert za razvojne studije. Ali neko u sistemu mora biti. I tu počinje problem koji traje decenijama.
Umjesto da se gradi institucija koja taj posao obavlja za farmere — savjetodavna služba s kapacitetom, javna i dostupna svima — nastalo je nešto drugo: tržište privatnog konsaltinga koje je popunilo prazninu koju javni sistem nije uspio pokriti.
Obuke se ponavljaju, apsorpcija ostaje spora
Ovo je možda najuporniji paradoks EU fondova u regionu. Godinama se isti problem ponavlja: obuke za pisanje projekata prolaze iste kategorije polaznika — nevladine organizacije, agronomski inženjeri, konzultantske firme, lokalni agro-poduzetnici koji su ionako informisani. Sitni farmer rijetko sjedi u toj sali. A ako i sjedne, prijava mu ostaje nedovršena jer nema računovođe, nema registriranog gazdinstva s urednom dokumentacijom, nema lokalnog savjetnika koji bi ga proveo kroz naredna tri mjeseca administrativnog procesa.
Rezultat je strukturna pristrasnost: fondovi gravitiraju ka većim, bolje organiziranim, institucionalno bližim korisnicima. Komplikovanija aplikacija filtrira korisnike po administrativnoj pismenosti, a ne po potrebi ili potencijalu.
Zadruge: postoje, ali ne funkcionišu onako kako bi trebale
Zadrugarstvo bi teorijski trebalo biti odgovor na ovaj problem. Umjesto da svaki farmer sam prolazi kroz aplikacijski lavirint, zadruga preuzima tu ulogu kolektivno — nastupa kao pravno lice, ima računovođu, može angažovati konsultanta, aplicira u ime svojih članova.
Problem je u tome što u cijelom regionu zadruge postoje formalno, ali ne i funkcionalno. Prema podacima Zadružnog saveza Srbije, veliki broj registrovanih zadruga faktički ne obavlja privrednu djelatnost, a kao razlozi najčešće se navode finansijski problemi i slabi kapaciteti upravljanja (Zadružni savez Srbije, ekonomska-demokratija.org, 2021). U Hrvatskoj je danas aktivno tek dvjestotinjak poljoprivrednih zadruga, što je dramatičan kontrast s EU prosjekom — u Holandiji zadruge kontrolišu 83% tržišnog udjela u prehrambenom sektoru, u Finskoj 79%, u Italiji 55% (Hrvatski savez zadruga, 2011, citirano u Gospodarski list, 2022).
Razlog nije samo ekonomski. Nakon raspada Jugoslavije, zadruge su u kolektivnoj memoriji ostale obilježene socijalističkim predznakom. Taj kulturalni teret koštao je region deceniju ili dvije izgubljene prilike za moderno zadružno organizovanje. U Hrvatskoj je, kako istraživači opisuju, zadružni sistem prekomjerno birokratiziran, što mu je onemogućilo funkcioniranje po izvornim principima (Radnička prava, radnickaprava.org, 2024). U Srbiji se pojavio drugi problem: zadruge formirane kao porodična preduzeća zatvorena za nove članove, čime gube samu svrhu udruživanja (Ekonomska demokratija, wiki.zajednicko.org, 2021).
Miješanje poslovnih modela — zadruga koja zapravo funkcioniše kao privatno preduzeće — nije samo pravna nedosljednost. To je simptom odsustva prave zadružne kulture i dugoročno vodi ka slabljenju povjerenja u ovaj oblik organizovanja.
Mladi agroprivrednik kao agent promjene
Ipak, nešto se mijenja. U Srbiji je 2019. godine osnovano Udruženje mladih poljoprivrednika Srbije, s eksplicitnim ciljem da se polaznicima pomogne da iskoriste sve dostupne finansijske resurse — od državnih podsticaja do IPARD fonda. Osnivač Mladen Minić naveo je porazan podatak: u Srbiji svega oko 5% malih poljoprivrednih proizvođača iskoristi raspoloživa prava na podsticaje, od čega čak 4% dolazi s teritorije Vojvodine — gdje je institucionalna infrastruktura istorijski razvijenija (Udruženje mladih poljoprivrednika Srbije, agropress.org.rs, 2019).
Ovaj podatak nije anomalija — on je simptom sistemskog problema koji vrijedi i za BiH. Nije pitanje dostupnosti novca. Pitanje je dostupnosti znanja o novcu.
Slični procesi počinju se odvijati i u BiH, gdje se pojavljuju udruženja mladih agroprivrednika koja mijenjaju sliku sektora — donoseći kombinaciju terenske prakse i digitalne pismenosti, sposobnost da čitaju pozive i pišu poslovne planove. Ova generacija nije ni tradicionalni farmer koji ne poznaje sistem, ni gradski konsultant koji ne poznaje polje. Ona je most koji je sistemu odavno nedostajao.
Šta strategija kaže, a šta se dešava
Strategija razvoja poljoprivrede i ruralnih područja RS 2021–2027 definirala je pet strateških prioriteta, uključujući unapređenje institucionalnog i zakonodavnog ambijenta i revitalizaciju ruralnih područja (Vlada RS, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS, 2021). To su ambiciozni ciljevi na papiru. Problem je u jazu između strateškog dokumenta i operative terena. Vlada RS je u Planu poticaja za 2024. godinu predvidjela ukupno 180 miliona KM za razvoj poljoprivrede (Vlada RS, 139. sjednica, 2024), ali raspored tih sredstava dominantno ide prema tekućoj proizvodnji i subvencijama, a znatno manje prema institucionalnoj infrastrukturi koja bi pomogla malim farmama da uopšte postanu kompetentni aplikanti na EU fondove.
Situacija u FBiH nešto je stabilnija: Vlada FBiH usvojila je za 2024. godinu Program novčanih podrški u iznosu od 175 miliona KM, uz eksplicitan naglasak na modernizaciju gazdinstava i pokretanje poslovanja mladih poljoprivrednika (Vlada FBiH, fbihvlada.gov.ba, 2024). No ni tu nije riješen ključni problem: savjetodavna služba koja bi trebalo da bude prva linija podrške farmerima ostaje nedovoljno kadrovski i finansijski opremljena da preusmjeri farmere prema EU fondovima.
Istovremeno, u Hrvatskoj 70% poljoprivrednika obrađuje manje od 5 hektara, a svega 0,23% evidentiranih proizvođača je organizovano u zadruge Narodne novine — i to je zemlja članica EU koja je izgradila funkcionalan institucionalni sistem (Strategija poljoprivrede RH do 2030, Narodne novine, 2022). Ako Hrvatska s tim kapacitetom još uvijek ima problem s udruživanjem, jasno je koliko je veći izazov pred BiH.
Ključno pitanje koje se ne smije zaobići
Prošlo je više od petnaest godina od prvih ozbiljnih EU fondovskih programa u regionu. Hiljade obuka, stotine projekata, milioni eura. I ipak — kada se pogleda ko zapravo dobija sredstva, obrazac je konzistentan: veća gazdinstva, bolje umreženi akteri, aplikanti bliži gradskim centrima i institucijama.
To nije slučajnost. To je arhitektura sistema koja nije dizajnirana za sitnog farmera — ili, što je još tačnije, nije prilagođena njemu ni u jednoj fazi implementacije. Pravo pitanje nije “kako aplicirati za EU fondove”. Pravo pitanje je: zašto sistem i dalje zahtijeva da farmer bude i proizvođač, i projektni menadžer, i računovođa, i pravnik — umjesto da institucija, zadruga ili udruženje mladih agroprivrednika to rade umjesto njega?
Odgovor na to pitanje nije tehnički. On je politički i kulturni. I dok se ne promijeni, obuke će se nastaviti, fondovi će dolaziti, a mali farmer će i dalje ostajati na ulazu u sistem — bez propusnice.
